LOLITA IS COMING HOME...(for now)
majka se prerano vratila sa posla
MAJKA MORA PRATI ZAKRVAVLJENE PLAHTE(ako ih vidi)
MAJKA PONOVO MORA GLEDATI UNISTENJE VLASTITE SLIKE
lolita se ispricava svojoj majci.duboko i ponizno lizuci krv sa poda,jecajuci u ponovoj agoniji
lolita je propala...jer...lolita voli gledati svoju krv kako se prolijeva,kako zove u posljednju izgubljenu noc...
danas je na raskrizju nasla crvenu ruzu koju je on ostavio...
lolita zivi,srce jos kuca za njega...jos se moli(kome?)
ona place(ponovo)slane su suze zaborava...nocas padaju kao nikada.ruke jos traze uporiste,prsti jos prebiru po mraku(Uzalud)
loliti je noc jedino sto joj je ostalo...osamljen mjesec nocas place gurajuci oblake zvijezdama.i mjesec je sam,ostavljen u velikom crnilu beskrajnosti
znas li?i zvijezde placu...cujem ih...
nocas ce serafini pjevati...nocas ce harfe blistati...
nocas umire posljednje zbogom crnom covjeku...
mjesec je jos tu...
jos place za njime...
trazi izgubljene snove
u torbi zaborava...
lolita cuje udaljenu svirku palih andjela...i zna...
taktovi urezani u kamen...poput njena srca...
postat ce epitaf na grobu od krvavog mramora...
lolita ce zatvoriti oci sutra...
sanjat ce o boljoj noci...
zeljet ce prostranstva iluzije...
lolita ce nocas...utonuti u laz...
u jednu nevinu laz-vjeru u bolje sutra... 19.09.2008. u 15:59 | 14 Komentara | Print | # | ^
(vermilion's dream)izgubljene rijeci nadrogirane lolite...
kao sto je i naslov rekao ovo vam pisem nadrogirana...ovo je mozda i posljednji put da vam pisem jer odlucila sam da nema smisla,zelim sve okoncati...
ovaj zivot(moj zivot)...PREKRIVEN CRNOM KOPRENOM...
... OTISAO JE...
(kao i svaki)
teske rijeci danas su odjekivale mojim umom...teske rijeci mojeg voljenog sada zauvijek izgubljenog...
on je odlucio-izabrao je nju...ja sam ostala u sjeni sama sa svojim suzama(kao i uvijek)
All I need to make it real is one more reason.
bio si moj zivot,nedovrsen... uzmi posljednji dah i vapaj duse...
sada si rana koja nezacjeljuje... (volim te)
...slomio si mi krila,potrgao svako pero,prerezao svaku zilu.pustio si krv da tece mojim ledjima jos opecenima tvojim dodirima...
nemogu bez tebe,nezelim...boli me,bolis me ti,boli me ona...
zasto nemogu biti sretna?zasto nekoga vjecito moram zvati greskom?zasto si ti?(volim te)
dali znas,opet sam se vratila na staro.carobni prah opet je ucinio svoje.ponovo ga osjetim u mozgu,zilama.ponovo dobro poznata otupljenost i ukocenost,sve je ponovo tu (jedino ti nisi)
bila sam narkomanka,ti si bio moja droga...
...ostala sam narkomanka,ti si otisao...
...postala sam tvoja hipnotizirana lutka ukocena pogleda...
...privatni zombi svakog trenutka....
da jos te volim,gazi me
kazni me za svaki osjecaj
udari me za svaku prolivenu suzu
Opet osjecam poznatu bol I potrebu za pisanjme ali ovoga puta nemogu.neznam o cemu da pisem sve mi je vec odavno izgubilo smisao-ako ga je ikada I bilo…
Nevidim razloga da ispisujem ove rijeci ali moram.pokusavam sutiti ali moje rijeci vriste prodornim glasom,cujem ih kako odzvanjaju pozdainom moje podsvijesti,dozivaju me I proganjaju.lagano me vec sustizu I tjeraju na ponovno besmisleno trazenje necega cega vec odavno nema-smisla o meni o mom ionako izgubljenom zivotu…papir pohlepno guta recenice a njegov neutazivi apetit samo trazi jos.nekekao jes ve to postalo isprazno,jer ispisujem besmisleno redove po kozna koji put.ponovo se vracaju stare slike I nedaju mira.podrugljivo se smiju,osjetim ih.osjetim njihov otrovni pogled I dah koji przi kozu sve do kostiju.lagano se raspadam iznutra,postajem nista vise nego natruli les,zombi uhvacen u privatnom trenutku agonije.trpim nesto sto nemogu definirati,samo znam da boli,previse…lo se gusim u zivotu za koji sam mislila da je moj jer ni samu sebe ne prepoznajem.sto sam to postala?osjecam u zraku nekakav strah,nesto daleko a opet suvise blizu da pobjegnem.to je mracno I hladno a ja bespomocno stvorenje gledam u nemogucnosti da ista pomislim kaoli napravim.gledam kako se priblizava ruseci sve pred sobom.ponizno ocekujem kaznu maker,htjela bih letjeti!!nema vise nicega,samo primitivni obrisi bez imena.neznam kako da to promjenim,kako da to sprjecim ali vremena je sve manje I dolazi uskoro kraj,osjecam.sve oko mene se miejnja u moje vlastitio cistiliste-dizajn mog uma I proizvod mojih ruku.sve sam sama napravila,docekala otvorenih ruku,pomirila se stime,jedino sto mi preostaje osim ove boli koja mi jevec odavno navika.ona je nesto sto me oduvijek prati kao najvjerniji ako ne I jedini prijatelj.daje mi savjete I drzi me kada nemogu sama…
Bol-kako divna mala rijec,tako lijepa a tako bolesno okrutna.lijepa oput najljepseg cvijeta u proljetnom paklu predrasude sto se naziva zivotom.ispunjava svaki njegov prazan kutak I ubija dosadu.na sve daje drugaciji pogled,crno postaje bijelo a lijepo jos lijepsim.svaki dan je samo jedan korak blize.samo maleni kamen na putu koji vec ionako predobro poznajem.netreba mi nikakav putokaz jer jedini potreban imam u sebi,on me vodi poput slijepca pas vodic.sasvim ovisim o njemu maker hodala po bespucima magle ili nistavilu crne sume.tamo nema nicega osim hladnog glasa u pozadini moga mozga.prica nesto umu nerazumljivo ali vidljivo ocima.scene iz starih filmova moga zivota poput odvratne neonske reklame svjetlucaju u mom umu a ja ih prihvacam.prihvacam ih sa nekakvom bezrazloznom srecom I tuznim veseljem.smijem se sama sebi I svojim postupcima koji su me doveli na ovo-svijet bez imalo smisla I funkcionalnosti…sve je nesto a opet nista.svaka stvar s dobivenim imenom mijenja oblik a zadrzava hladnocu I okrutnost…
Zato I sada sjedim na kamenu okruzena davno umrlim vrtom.pod nogama osjetim mrtvo liscekoje susteci pjeva o kraju.kosturi mrtvih ptica objesenih na crnim granama crvljivih stabala I smrdljiva mocvara oko mene u svom mrtvilu-moj zivot-privatan pakao…
*ANTONIO* R.I.P.
nas dvoje...igrali smo se ko klinci,natezali se,stipali,igrali badminton,sakrivali se po podrumima.izludjivali moju baku,tvoju mamu,tatu...gledali smo crtice zajedno...kao 10-godisnjakinja sam bila ludo zaljubljena u tebe(moj vlastiti leonardo di caprio:)
onda smo odrasli,poceo si na mene gledati kao na nekakvu klinku,sto za tebe i jesam bila(ipak 6 godina je velika razlika kad si u pubertetu zar ne?:) vise se nismo druzili...tada si upoznao svoje drustvo,poceo izlaziti snjima van a ja vise nisam toliko cesto dolazila kod bake...
onda si poceo sa travom,alkoholom,sve je bila cista nevina zezancija dok nisi otkrio heroin...propao si potpuno i kada su svi mislili da ti se blizi kraj izvukao si se...meni je bilo zabranjeno druzenje stobom.slusala sam svakojake price o tebi i onako bespomocna svaki put sam pobjegla umjesto da sam ostala...
ostavio si se igle,sve je izgledalo kao da ide prema boljemu...
no onda umro ti je otac...a ja opet nisam bila tu...
svaki dan si odlazio na njegov grob...
danas sam bila stobom...ostala sam do posljednjeg trena,dok i zadnja gruda zemlje nije prekrila bijeli lijes...brat ti je isto bio,drzao tvoju mamu,sad je sve na njemu,ostao je sam,bez oca,bez brata...
svi tvoji prijatelji iz osnovne i srednje su isto bili tamo.svi zbunjeni,uplakani,jadni...a nije ih bilo briga...
poput mene nisu bili tu kada su trebali...samo da znas,kupila sam bijelu ruzu za tebe.i ona je otisla u ponor zajedno sa tobom.jesam plakala sam,nisam se mogla zaustaviti a svi tvoji prijatelji su me gledali pogledom "tko je pak ona sada"? ali nisam se obazirala,nije me bilo briga...
ALI LJUTA SAM!!!
tvoj pogreb...APSURD!!!dosli su po tvoj lijes,potpuno bezosjecajno ga ubacili u kola kao da je rijec o vreci cementa! tako i sa vijencima.nije ih bilo briga sto presavijaju cvijece,guzvaju vrpce!!
a onda...govor nekog debilnog svecenika...da si to cuo mislim da bi se odvalio od smijeha ili bi plakao...potpuno hladne rijeci,napamet naucen tekst preuzet iz neke glupe knjige...prica o nevinosti,o vjeri,o bogu,o utjehi u molitvi...i tada sam plakala,ali iz srama...nisam mogla vjerovati da netko moze biti toliko bezosjecajan!!suze su tekle same od sebe,nisam ih mogla zaustaviti,niti sam htjela...kasnije je dosao orkestar.poceli su svirati neke pjesme,hladne poput leda,neki su se cak smijali!!nakon toga povorka je krenula...tvoja mama je jedva hodala i plakala,tvoj brat ju je pridrzavao...
i tako smo hodali,hodali beskrajno dugo,u ruci sam stiskala bijelu ruzu,moj posljednji poklon tebi...
dosli smo do groba,nista vise nego crna rupa!opet grubosti tupi zvuka pada lijesa u crnilo,ponovo isprazne rijeci idiotskog svecenika,jos malo forsiranog plakanja...
i onda red...red u kojem smo svi stajali da se po posljednji put oprostimo stobom i bacimo grudu zemlje...molila sam boga da vrijeme stane,da nikada nebude moje red ali je dosao...
odjednom sam na celu reda,teskog koraka se primicem i vidim bijeli lijes...nisam znala sto da ucinim,bolnim pokretom ubacila sam ruzu.grudu nisam htjela!nisam htjela prljati tvoj tihi dom...ali poceli su svi ostali,svtako ej ubacio po grudu,stvarajuci tanki sloj...kasnije su dosli grobari i zatrpali grob...stajala sam sa strane,plakala...
jednstavno vise nisam mogla...tako sam htjela zaboraviti...i heroin i iglu,nase uspomene,sve sam htjela zaboraviti ali nisam mogla jer gdje god da sam se okrenula vidjela sam smrt,bol i suze...
ali ovaj put nisi bio sam.ovaj put(posljednji put) sam dosla.otpratila sam te u tvoj tihi dom sa ponosom jer znam da tamo lezi covijek vrijedan svake suze isplakane ovoga dana...
molim te oprosti mi na mojoj gluposti,na kukavicluku sto nisam bila pokraj tebe kad sam ti bila najpotrebija...
prazno?
neznam vise sta da pisem...glupo mi je zapocinjat sa recenicom "osjecam se prazno" jer zvuci prazno...potpuno...
glupo mi je sve,glupa su mi pitanja koja si postavljam iz dana u dan,glupi su mi odgovori koje dobivam,jos gluplje situacije koje prozivlljavam jer tako i tako izgledaju kao da se stalno ponavljaju...
situacije ljubavi(neuzvracene-ocito),zivota(sjebanog tako i tako),odluka koje donosim(razmisljam o vojsci-idem maminim stopama,glupa sam,znam) ma glupo mi je sve...
neda mi se vise biti sarkasticna,bogme niti vesela...
kada bolje pogledam,imam zivot kao iz nekog savrsenog tinejdzerskog filma(zabave,izlasci,cure(volim i jedno i drugo),decki,alkohol,koja nedopustena supstanca)
imam super staru-potpuno cool kako bi je danasnji klinci nazvali.luda zena,izlazi skoro ko i ja,ima ljubavnika(naucila me motat) nemam ogranicenja sto se izlazaka tice(danas sam doma dosla tek u pet popodne a izisla sam jucer),stara nije nista rekla-nebi bilo cool da prigovara...
uskoro mi skola pocinje,heh zadnja godina...neznam ni sama sta cu...kuda da krenem.fax?posao?putovanje po svijetu?ako nista drugo odlucila sam da cu ovim kurvetinama iz razreda zagorcavat svaki dan(imaju nesto protiv alternativki sa piercinzima poput mene)
ponovo gledam sebe u ogledalo,vidim curu kakvu svaki frajer zeli imati(nisam umisljena ali imala sam snimanje za dva casopisa,bavim se hostesiranjem,uskoro imam snimanje za tri casopisa ukljucujuci mozda i FHM tako da valjda znam o cemu pricam) i tako gledam tu curu i pomisljam "dali sam dovoljno dobra za njega?dali sam mu dovoljno zgodna?
rekla sam to frendici danas,strgala mi se smijat u facu i rekla "curo pogledaj se!svaki frajer trci za tobom,uvijek si dobivala koga si htjela.po cemu je sada razlika?"
a valjda u tome sto ga volim...
stalno razmisljam o njemu,utjece na sve moje odluke a ja nemogu nista protiv toga.neznam vise kako da se utjesim,
sta da mislim,jer nemoze mi nitko reci da je sve uredu medju nama jer da je javio bi mi se(btw trebao je doc u zg u cetvrtak a jos ga nema,ako se nevaram danas je subota)
eto sta da mislim?kako da se ponasam?
KAZNA...da to je prava rijec...on je moja kazna za sve moje ionako prenakupljene grijehe(kazu da Bog sve vidi)
nelazu...
evo...ovo sam ja...snimanje za JETSET magazin...nemorate mi vjerovati,stavila sam ju tek toliko da sebi olaksam dusu...
eto u svemu ovome odlucila sam...idem za kadetkinju,razmisljam i tome vec tri mjeseca(nije brzopleta odluka uzrokovana trenutnom sjebanom situacijom jer ako tako gledas vec sam se mogla pod prvi tramvaj baciti...danas sam procitala na MORH-ovom sajtu sve,informirala se i sada kad zavrsim ovu godinu i upisem fax,pravac u ured obrane po prijavu i bit cu nova nada hrv.oruzanih snaga...
sta da vam drugo velim?
jbg oduvijek sam voljela puske i ostale zloceste muske igrackice...
to do everything you wanted to
this is the last time
that I will take the blame
for the sake of being with you
16.08.2008. u 20:32 | 14 Komentara | Print | # | ^
should I just leave everything behind?
razmisljam...malo i previse u zadnje vrijeme...trenutno me dere jedna od onih inspiracija kada sve imas u glavi ali neznas kako to srociti u recenicu(pogotov smislenu).i to me zivcira neznam kada mi se to desilo zadnji put(nikada?)
I'm holding on your rope
Got me ten feet off the ground
And I'm hearing what you say
But I just can't make a sound
rekoh razmisljam...trenutno o svojoj best frendici...udaljile smo se,previse.fali mi neopisivo.neznam kako da joj to kazem.razgovaramo,slusamo jedna drugu ali nekako odsutno(s moje strane pogotovo).NEMAM joj sta za reci,niti zelim,sve sto mi kaze na jedno uho udje na drugo izidje-ne radim to namjerno-jednostavno-promijenila sam se...mislim vjerujem joj jos uvijek i tako ce biti(makar,izlajala se o nekim stvarima,malo kakila po meni kad je trebala)ali i ja sam po njoj...tada je bilo drugacije,nismo se toliko poznavale...sada kada sam sve to snjom rijesila i iskreno joj rekla neke stvari opet je pocelo...volim tu curu ko rodjenu sestru ali jednostavno vise nemogu tako...njezini savjeti su bili ono sto me izvalcilo iz nevolja nebrojeno puta(a ja bash imam stila za izazivati nevolje-to mi je u genima valjda)mislim,zelim biti sama,biti solo sa svojim mislima...vise joj ni negovorim sto me muci-ne osjecam potrebu,osamosatlila sma se cak i previse,vise nikome nista negovorim...osjecam kao da vise nitko o meni nezna nista...i pase mi...potpuno...sada se osjecam nekako nadmocno,nedostizno,potpuno odvojeno...nitko nisat nezna o meni,svi misle da je sve oke...u neku ruku i je,imam svoj mir,tisinu i svoje misli.ali nemam prijateljicu(NISTA NIJE U REDU!!!!)
You tell me that you need me
Then you go and cut me down
sada razmisljam o NJEMU...mojoj ljubavi...sve je oke medju nama.trenutno je u srbiji obavlja neke poslove,fali mi neopisivo.citavo vrijeme izalzim s njegovim best frendom i kuzimo se...njemu fali cura,meni moj....jedan i drugi se pravimo hladnokrvni,izlazimo van,pijemo a patimo...on za njom,ja za svojim...jbg prijatelji se prepoznaju u nevoljama...sto se NJEGA tice...kao sto rekoh fali mi...opet mi se nejavlja...nezna koliko mi znaci,koliko mislim na njega i na njegove rijeci...razumijem ga ima pun k posla ali opet...barem jedna poruka,jel i to previse?
But wait...
You tell me that you're sorry
Didn't think I'd turn around and say..
okrenula sam se...vidjela koliko mi fali i morala sam se vratiti...vratio se i on meni ali na koliko?
That it's too late to apologize, it's too late
I said it's too late to apologize, it's too late
nesto sam naucila,nikada nije kasno za ispriku,nikada nije kasno reci sto osjecas...jer ponekad i kad se citav svijet srusi na tebe,radi jedne osobe sve se isplati pretrpiti...
I'd take another chance, take a fall, take a shot for you
And I need you like a heart needs a beat
(But that's nothing new)
eto toliko mi znacis sreco,toliko te volim...uvijek si mi u mislima...
I loved you with a fire red, now it's turning blue
nema pjesme koja ce opisati moje osjecaje...nema te pjesme koja ce uspjeti pratiti ritam mog srca(odredjenog tvojim glasom)
...VOLIM TE...
jednom mi je netko rekao da je ponekad potrebno jednostavno otici,sve iz proslosti(makar i nedavne) zatvoriti u neku kutiju u najudaljenijem dijelu mozga,tj da ponekad jedostavno treba preci preko svega i sve zaboraviti.ali ja to nemogu!nemogu se odreci svojih uspomena i sjecanja(nekih losih,nekih dobrih) osjecala bih se kao da gubim dio sebe.kao da to nebi vise bila ista ja!
zar je za promjenu toliko potrebno?sebe mijenjati u cijelosti? nemogu rijecima trenutno iskazati sto me muci,osjecam neku cudnu promjenu,nekako sam sjetnija,vise me nevesele neke stvari koje su mi prije bile sve...sada su mi postale nekako isprazne,nepotrebne...
DALI ODRASTAM?!!!
(tek mi je nepunih 19,nezelim odrasti)
13.08.2008. u 01:10 | 15 Komentara | Print | # | ^
...sansa...
hvala ti sto si shvatio koliko te volim...
hvala ti sto si mi pruzio priliku...
nemogu vjerovati da sam konacno sretna,konacno imam iskren osmijeh na licu.neznas ni sam koliko mi je jucer bilo lijepo stobom...koliko sam ustvari uzivala u svakom tvom dodiru-kao da sam se preporodila...ljubavi jos uvijek osjetim tvoj miris na sebi,mekocu tvoje koze...
...sreco VOLIM TE nemoj to nikada zaboraviti...
ti si mi najbitiniji,nikada necu dopustiti da se osjecas osamljeno i lose,uvijek cu biti tu uz tebe cak i kada ces se najmanje nadati...
znam da si sada rastrgan radi faxa i svega zato sam tu da ti pruzim podrsku,da te zagrlim,poljubim kada ces biti lose...samo molim te nikada me nemoj zaboraviti jer bez tebe nemogu zivjeti...
...opet...
ponovo pisem o tebi...ovaj put nemogu vise vrijedjati,psovati...
jednostavno...nemogu ti nista...
previse si mi se uvukao ispod koze,preduboko si mi u mislima...
nemogu ti reci cak ni da te mrzim...rekla bih najvecu laz...
...VOLIM TE...
ali tebi to neznaci nista,znam....ne preostaje mi nista drugo nego gledati kako druga ima ono sto je nekada bilo moje...mogu gledati kako uziva dok klizi po tebi zaklanjajuci te od moga pogleda...
pobijedila je...
samo...ocito ne zna nesto sto ja znam...nezna da odlazis...
eto ljubavi-zelim ti svu srecu na tvom novom poslu,u tvojoj novoj domovini...
neznam sta drugo da ti kazem...nemogu protiv sebe...ma volim te i previse i nemogu te gledati kako odlazis jos jednom!!molim te vrati mi se ucinit cu sto god zelis,biti cu kakva god zelis da budem samo mi se vrati!!!!!
nemogu se vise zavaravati da mi neznacis toliko koliko mi znacis...nemogu vise pisati o mrznji i lazima kad osjetim samo ljubav i tugu!zasto moras otici?zasto taj fax?zasto ta jebena njemacka?!!!
nemoj otici...nemoj biti jos jedan koji odlazi,nemogu vise!!!
!!!BILA BIH POTPUNO TVOJA I SRETNA JER BI I TI BIO SRETAN!!!
kako neshvacas da umirem zbog tebe?kako mozes biti tako hladan?
zar ti nijedna moja rijec nista neznaci?
07.08.2008. u 16:32 |
9 Komentara |
Print |
# |
^
all i need is an empty grave with my name on it and a loaded gun...thanks...
otisao si......
jos jedan u nizu...
bez pozdrava bez pogleda bez icega...
...jos jedan u nizu...
jedini koji mi je ikada ista znacio...
jedini koji je imao pravo...
jos jedan u nizu...
jedini koji mi je ubio srce...
jedini koji se smijao...
sve sto sam imala tebi sam dala...svoje tijelo,dusu,dah...sve si uzeo sa licemjernom zahvalnoscu.rekao si mi "ostavljam je"...
...ostavio si i mene...
hvala ti za izgubljene snove...
hvala ti za slane suze...
hvala na laznim obecanjima...
da zaboravih...hvala i na jebenom sexu...mislim ipak sam ja samo cura zeljna kurca zar ne?takvom si me smatrao znam to...
ili si zelio da takva budem?
samo za tebe zar ne?
rekao si da si sa njom jer ti je falilo da imas nekoga i da ces je ostaviti posto imas mene...onda si imao mene...iz kojeg razloga??
aha...shvacam...da se mozes malo zabavljati prije nego odes zar ne?
mislim kakav bi to odlazak bio ako ne slavan?
jos si jednu sjebao glumeci povrijedjenog muskarca onako slabog i nesigurnog...
jos si jednu iza sebe ostavio...iz osvete zar ne?
eto uspjelo ti je...samo ima jedan MALI problem...
...namjerio si se na krivu... 01.08.2008. u 14:10 | 14 Komentara | Print | # | ^
...PISMO OCU...
zasto si otisao?radi svoje ljubavi prema domovini i zelji da meni osiguras bolju buducnost,znam...ali tata tebe sada nema,ja sam sama,mama je sama...ima novog muza-ali tata on nije ti...los je covjek,previse je zaokupljen materijalnim stvarima...previse nedokaziv i bez imalo razumijevanja...uporno me zeli promijeniti...zeli izbrisati uspomenu na tebe...
nerazumije zasto ga nemogu pogledati,nerazumije zasto ga ne zelim pokraj sebe,zasto ne zelim razogovarati snjim.ne razumije zasto mi se gadi!!!!nerazumije koliko nocu provodim u razmisljanju kako da sve dovedem kraju...znam da me se boji...
ali nemogu protiv toga tata...
znam da zelis meni sve najbolje i znam da ga moram prihvatiti ali tata nemogu!niti zelim...
15 godina zivi snama a stranac je...mrzim ga iz dna duse...
mama je sretna i zato ja moram sutiti i prilagoditi ali nemogu...
nemogu gledati covjeka koji mi zeli zamijeniti oca jer ja ga vec imam!!!
tata zasto si morao otici taj dan?
odrastam bez tebe,svaki veseli trenutak se utapa u tuzi za tobom a ja nemogu nista protiv toga.nemogu si iz glave izbaciti tvoju sliku i oci.pogledam sebe u ogledalo,vidim tebe...
nemogu ti opisati koliko mi je zao sto nemozes vidjeti koliko sam ti slicna,svakome u obitelji kada me vide vidim suzu u oku...
postala sam ziva uspomena na tebe...a ja nemam uspomena tata...imam hrpu tvojih slika,onako nasmijesen i veseo-nisi znao sto ce se dogoditi...
8.11-datum mog rodjenja...datum kada ste ti i mama bili najsretniji na svijetu...datum kada si u bolnici pao u nesvijest kada si cuo da je mama rodila:-) datum kada si i maminu tada 14ogodisnju seku napio od srece...
10.11-datum koji toliko mrzim,datum kada je odjeknuo pucanj...datum kada je nebo dobilo jos jednu zvijezdu i datum kada sam ja ostala bez oca...
imam tvoj sat,stoji jos uvijek na 5:15...sat kada si zauvijek zaklopio oci.imam tvoje knjige,biljeznice...
...imam sve a nemam tebe...
...skoro mi je 19 godina tata...odrastam bez tebe...mama mi poklanja svu ljubav koju moze,ali ni ona vise nemoze protiv mojih misli i mracnih dana...sve ih je vise tata,sve vise osjecam mrak i hladnocu...
pritisak u glavi...sve mi se nakupilo...
tata da mene nije bilo dali bi isto tako krenuo onoga dana?
znam da si se bojao za moju buducnost i da si zato otisao...dali bi ostao ziv da mene nije bilo?
ti zli cetnicki stvore
platit cu ti sve u zlatu
samo da mi vratis moga TATU!!
30.07.2008. u 11:17 | 6 Komentara | Print | # | ^
...dancing with the devil will bring you closer to heaven...
nemoj me spasavati,ne trosi vrijeme na bezvrijednost poput mene...okreni se i pobjegni,ne okreci glavu, ne usporavaj korak...nema spasa za mene,predugo sam zatocena u kavezu boli da bih mogla ponovo letjeti.pogledaj moja krila,crna,sparusena,krvava...zar takve ptice lete??
dali mi je zao?
...NE...
spasila sam ih sve...
pogledaj to sto sam postala...sjena nekadasnjeg velicanstvenog.
sada sam...nista...potpuno izmucena,sama.
...TO je bilo neizbjezno...jer...
zar nisi vidio prazninu u mrtvim ocima?
zar nisi osjetio hladnocu ocajnih ruku oko svoga vrata?
jer ja...
-osjetim,blizi se vrijeme straha.
vec vidim crno sunce na obzorju zivota.
osjecam-miris mrtve sume.vidim hladnocu osamljenog vjetra dok provlaci note rastanka kroz grane.jata mrtvih lesinara u sporom letu oko natrulih leseva srece.cekaju noc i vukove mrznje da im se pridruze u posljednjoj gozbi.dugonoge zvijeri crvenih ociju nasladjujuci se,njuse smrt...odnekuda dopire glazba nacerenih sviraca i drvenog orkestra lazi.no,sve lagano uzmice,pretvara se u pepeo nosen vjetrom sa zamagljenog groblja...
sve to vidim...osjecam...prozivljavam...
jer je neizbjezno...
28.07.2008. u 05:44 | 5 Komentara | Print | # | ^
UMIREM sama...
nemam ljubavi!
ponekad kao da nisam zasluzila voljeti...
JER neznam biti voljena!
ponekad TE osjetim pokraj sebe...
a znam da si miljama daleko!
ponekad zaplacem od tuge...
jer te VOLIM gledati kako odlazis!
evo me opet...
i opet...
ponovo...
radim iste greske...
radi koga??
sebe??
-nebih rekla...
...prije radi svih...
jebiga-oduvijek sam bila zabavljacica
vlastiti show-MOJ ZIVOT!!
...nema veze neka se nasladjuju...
cetvrtkom navecer-
u gorucem terminu...
opet je dosla,tako slatka i nevina...cista i neokaljana...
kako je bila lijepa...slana poput mora...
...suza...
jos uvijek uhvacena u mrezu vlastite boli...
ispijena,blijeda lica i mrtvih ruku-
stojim pred tobom...
jos jedno budnjenje-
jos jedan sivi dan...
jos jedan promasaj...
realistic
nitko ne razumije neshavcenog,izgubljenog u vjecnom trenutku ljubave agonije...
nitko nevidi bol koju trpi,niti krvave,nezacjeljujuce rane na ionako izmucenoj dusi...
posljednji dah zivota zarobljen u deformiranoj dusi smrti...
trenuci hladne samoce su sve sto mu je ostalo,onako trul i mrtav...
bol kao jedina suputnica na putu zivota pred sam kraj...
i ona ga lagano ostavlja,nema koristi od njega.nema vise zivota i srece da isise iz njega krvavim ocnjacima.cak i ona odlazi.ipak cemu se zamarati necime tako bezvrijednim??
a on tako sam nevidi posljednje trenutke srece,ako ih je ikada i bilo??
dali ih je bilo?
dali ih je vidio?
ili je to sve bila samo iluzija,zatisje pred buru?
konacan raspad duse i tijela ionako nepotrebnog i jadnog?
kao i smrt ruze...
tako lijepe,krvave boje...
bogate,pune mirisa opojnog poput smrti...
cak i njene latice odlaze,trunu,crne...
cak ni ona ne ceka bolje sutra...
jer ipak kome da se nada??
cak i ona je lijepa samo dok je mrtva,
zarobljena u staklu zivota...
trnoruzicina grobnica
neznam koliko cu moci jos izdrzati i trpiti sva ova jebena sranja.samo se redaju jedno za drugim stavljajuci me na sami tron patnje.ja sam kraljica u svom dvorcu na brdu vezana vjecnim lancima boli.kako se prestati muciti??
osjecam se kao trnoruzica iz neke lose parodije,zivim u vjecnom snu cekajuci nekoga,onoga pravog da me probudi...
lagano se nakuplja divovska paucina na predvorju moga srca koje ionako truli ostavljajuci samo crne rupe ukrasene pljesnivim draperijama davno nestale srece.dani mi prolaze brzo,poput treptaja oka a ja sam uhvacena u vjecnom trenutkuljubavne boli.jednom,ne tako davno bila sam sretna,osjecala ljubav i ljepotu,divila se leptirovom poljupcu i pjevu ptica,voljela sam svaki pocetak dana i klanjala se nadolazecoj noci.cjenila sam sitnice ukrasene minijaturom bezazlenog a opet prekrasnog...nekada sve je imalo ljepotu zivota,sjalo je svetim sjajem savrsenog.
sada...sve je postalo samo truli kostur u smrdljivoj grobnici na kraju groblja.vise nisam sretna,nestao je i posljednji trenutak nevinosti.dani su sada mrtvi a noci hladne.sama sam...
...stojim na mostu zivota preko crvene rijeke smrti... duboka i svjetlucava,plitka i besramna...hladna celjust vjetra sve me vise steze...nema povratka...ni napretka...
...ostaje samo moja samoca i krvavi osmijeh...odnekuda dopiru udaljeni zvukovi i glasovi mojih prijasnjih zivota-svi oni satjerani u kartonsku kutiju nekadasnje svjetlosti...
...hladnoca ljubavi i paklena vrucina mrznje ucinile su svoje...napustam ovaj svijet...okrutan i ljepljiv...
odlazim...dodji...reci mi posljednje zbogom...gotovo je...
nema povratka...
ni napretka...
bozanstvene veceri duz starih,odvratnih ulica,medju reklamnim mumijama i skamenjenim neonskim svjetlima,izduzene sjenke klosara,turista,varalica i transvestita...
bez toga umirem od dosade,gusim se u prejakoj svjetlosti dana...borim za dah i malo mira...
prelijepa tisina sto povlaci svoje zrake po davno umrlom vrtu usred perivoja tame-to je moj dom...
blijedi mjesec i pjesma vukova...njihov slatki pjev odzvanja mi u usima poput najljepse ode...cujem kako me zovu,placu zamnom...
vocke otezale od prezrelosti...odvajaju se i padaju-pretovarene toliko treptavim i punim zivotom,da umiru...
neusporedivi studenski dan!!vrata svjetova,strmoglavo u bezdan i pakao,grozote i divote,zivot i smrt zagrljeni...omamljujuca tama sagledana u trenu bljeska munje u pomracini...
sve oko mene mijenja se u moje vlastito cistiliste...tako mracno a opet prekrasno...
tuga-tako lijepa a tako bolesno okrutna...
lijepa poput najljepseg cvijeca u proljetnom paklu predrasude sto se naziva zivotom...
na sve daje drukciji pogled,crno postaje bijeo a lijepo jos ljepsim...
svaki dan je nista vise nego jedan korak blize-samo maleni kamen na putu koji vec dobro poznajem.
netreba mi nikakav putokaz jer jedini potrebni imam u sebi,on me vodi...
ovisim potpuno o njemu makar hodala bespucima magle ili nistavilu crne sume...
nicega nema osim hladnog glasa u pozadini moga uma,prica nesto,umu nerazumljivo ali vidljivo ocima...
scene iz starih filmova mog zivota poput odvratne reklame svjetlucaju negdje duboko u meni a ja ih prihvacam...smijem se sama sebi i svojim postupcima koji su me doveli na ovo-svijet bez imalo smisla i funkcionalnosti... 
Call of the Kindred
Come to me, little mortal
I can bring you to heaven's portal
There'll be no sorrow, there'll be no pain
Feelings of joy will fill your brain
Come to me, sweet human thing
Give me your heart and I'll make it sing
Forget your fears, leave them behind
Forget the troubles of your kind
Come to me... yes, that's right
Now hold still, it's no good to fight
I'll take your blood, and leave you dying
Didn't you realise I could be lying?
A Vampire's Tragedy
Alone I sit on the top of a hill
Thinking of how my unlife has been
Of the pain and the sorrow I've seen
In the eyes of my victims before they lay still.
Though a hunter in darkness I must be
The feelings of guilt always come back
When I sink my teeth in another man's neck
My conscience is the only light left in me.
All I want is to leave the shadows behind
And truly this time I will
For I no longer desire to kill
Thoughts of light are now on my mind.
I'm waiting for the sunrise today
On the lonely hill where I sit
And maybe, I'll catch a glimpse of it
Before the wind blows my ashes away.
Dream's end
Fly, little vampire, through the night
You think you control the wind you ride
Go, vampire, bring fear and fright
You think you're a god in your foolish pride
But immortality's just a vampire's dream
Never I'll rest before you're gone
Your blood will flow in an endless stream
The dream will be over when I'm done.
neverending love
Bite me, vampire, drink my blood.
I assure you it tastes good.
I want to be a vampire, too,
I want to hunt for blood with you,
Wander together through the night,
And share all blood 'till morning light.
At daytime I'll lay in your arms
And sleep all day, so nice and warm.
It will be great, just you and me,
Vampires together, wait and see.
Never be lonely, never blue,
Because, my vampire, I love you
mrznja je rodila novi svijet
bolan i mracan
opet,tako prekrasan
sada mi zatrovani gorcinom
zivimo da bi umrli
a umiremo da bi zaboravili...
